Es-saime je arapski izraz koji označava stoku koja se hrani dozvoljenomispašom tokom većeg dijela godine, s ciljem muže i rasplodnje. Ako bi se držala na ispaši s ciljem trgovanja njome, tada se na nju daje zekat kao na trgovačku robu. Ako bi je neko tovio pola godine, ne bi se računala u stoku koja se napasa.
Zekat na stoku i trgovačku robu se razlikuju po količini i uvjetima.
Ne može se računati prolazak godine tako što će se ona upotpuniti drugom kategorijom stoke u odnosu na onu s kojom je početa godina. Ako bi kupio stoku s namjerom da njome trguje, zatim se odluči da je hrani na ispaši, računat će početak godine od onog momenta kada je učinio promjenu namjene stoke, iz trgovačke robe u stoku koja se napasa. Ako bi je prodao prije završetka godine za dirheme ili za drugu stoku koja se napasa, priključit će svotu koju dobije vrsti, pa će tako dodati dirhemedirhemima, a stoku sastaviti sa stokom. (Reddul-muhtar, II/16) U stoku koja se napasa spadaju deve, krave i bravi.
Količina zekata koji se daje na stoku
Za deve nisab je pet deva, na koje se daje jedna ovca na ime zekata. Kada broj deva dostigne deset, dat će se dvije na ime zekata, a zatim na svakih pet deva jedna ovca, sve dok broj deva ne dostigne dvadeset i pet. Kod ovaca se uvjetuje da su napunile jednu godinu, bez obzira na to da li se radilo o mužjaku ili ženki. Sve što je između dvije količine nisaba neće se uzimati u obzir i to je oprošteno od strane Uzvišenog Zakonodavca, koji nije propisao ništa u tom višku.
U hadisu kojeg prenosi Enes r.a. se navodi da mu je Ebu Bekr r.a. napisao ovo pismo kada ga je slao u Bahrejn: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je obavezno davanje zekata, koje je Allahov Poslanik a.s) stavio u dužnost muslimanima i koje je naredio svome izaslaniku. Pa, od kojeg muslimana bude zatraženo da je izvrši onako kako je propisano, neka to ispuni. Od koga bude zatraženo više od toga, neka ne daje. U dvadeset i četiri deve i sve što je manje, za svakih pet deva, daje se jedna ovca. Kada se ovaj broj upotpuni na dvadeset i pet, pa sve do tridest i pet, obaveza je dati na ime zekata jednogodišnju devu, kojoj je nastala druga godina života. Kada broj deva bude iznosio tridest i šest do četrdest i pet, obaveza je na ime zekata dati jednu dvogodišnju ženku kojoj je nastala treća godina. Kada broj deva bude od četrdeset i šest do šezdeset, obaveza je na ime zekata dati jednu trogodišnju devu, koja je prispjela za parenje s mužjakom. Kada broj deva dostigne od šezdeset i jedne do sedamdest i pet, obaveza je dati jednu četverogodišnju, koja je ušla u petu godinu. Kada broj deva bude od šezdeset i sedam pa sve do devedeset, obaveza je dati dvije dvogodišnje deve koje su ušle u treću godinu. Kada broj deva bude od devedeset i jedne do stotinu i dvadeset, obaveza je na ime zekata dati dvije trogodišnje deve, koje su prispjele za parenje s mužjakom. Kada se taj broj poveća iznad stotinu i dvadeset u svakih četrdeset deva će se dati deva koja je ušla u treću godinu, a u svakih pedeset obaveza je dati jednu trogodišnju devu koja je ušla u četvrtu godinu. Ko ne bude imao više od četiri deve, u toj količini nema nikakve obaveze, izuzev ako njihov vlasnik hoće dobrovoljno nešto da dadne. Kada broj deva dostigne pet, tada će se dati jedna ovca na ime zekata.
Zekat na bravčad je obavezan kada su na ispaši. Kada ih bude od četrdeset do stotinu i dvadeset, obaveza je dati jednu ovcu. Ako se ovaj broj poveća od stotinu i dvadeset do dvije stotine, obaveza je dati dvije ovce. Ako je broj sitne stoke veći od dvije stotine, pa sve do tri stotine, obaveza je izdvojiti na ime zekata tri ovce. Kada se ovaj broj poveća iznad tri stotine, u svakoj stotini bravčadi je jedna ovca zekat. Ako je brava koje se drže na ispaši manje od četrdeset za jednu, nema u tome obaveze zekata, osim ako to želi vlasnik.
Na čisto srebro se daje četvrtina desetine. Ako njegova količina bude manja od stotinu i devedeset, u tome nema nikakve obaveze, osim ako to htjedne vlasnik.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1454)
Ako vlasnik brava nije u mogućnosti da pronađe određenu starosnu dob, obaveza mu je, kada je riječ o zekatu na stoku, da plati razliku. To se i navodi u hadisu kojeg prenosi Enes r.a., da je Ebu Bekru r.a. napisano o obavezi zekata koju je Allah dž.š. stavio u dužnost Svome Poslaniku a.s.: „Kod koga zekat dostigne količinu da treba dati trogodišnju devu, a on ima dvogodišnju, ona će se primiti od njega i još će dodati dvije ovce ili dvadeset dirhema. Čiji zekat dostigne količinu da treba dati dvogodišnju devu, a on ima trogodišnju, on će je dati, a onaj ko prikuplja zekat vratit će mu nazad dvadeset dirhema ili dvije ovce. Onaj ko treba dati na ime zekata jednogodišnju devu, a ima dvogodišnju, može je dati a natrag će dobiti dvadeset dirhema ili dvije ovce.” (Buharijin Sahih o zekatu, 1454)
Ovo je dokaz da je na ime zekata dozvoljeno dati protuvrijednost, a vrijednost se određuje na dan davanja u mjestu u kome se nalazi imovina. Onaj ko skuplja zekat vodit de računa da primi na ime zekata stoku srednjeg kvaliteta, one starosti iz koje se uzima zekat. To se vidi iz riječi Muhammeda a.s. , upućenih Mu’azur.a., kada ga je slao u Jemen: “Ti ćeš doći među sljedbenike Knjige. Prvo u šta ćeš ih pozvati neka bude iskrena pobožnost i ibadet Allahu dž.š. Kada spoznaju Allaha, kaži im da im je On stavio u dužnost obavljanje pet namaza u jednom danu i noći. Kada počnu obavljati namaz, obavijesti ih da im je Allah dž.š. stavio u dužnost zekat na imovinu, koji se vraća njihovim siromasima. Kada ti u tome iskažu poslušnost, uzmi od njih, ali se čuvaj da ne uzimaš najkvalitetniju imovinu.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1458)
Kao što neće uzeti najkvalitetniju stoku na ime zekata, isto tako neće primiti ni staru, jasno vidljivo, bolesnu stoku ili onu koja ima kakav nedostatak. U predaji koju prenosi Enes se navodi da je Ebu Bekr r.a. pisao: „Neka ne izuzima na ime zekata staru niti ćoravu stoku, niti jarca, osim ako tako htjedne onaj koji daje zekat.“ (Buharijin Sahih, O zekatu, 1455)
Sve spomenuto je u vezi sa zekatom na deve i sitnu stoku. Što se tiče obaveze davanja zekata na goveda, dokaz za to su Poslanikove a.s. riječi: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ili: tako mi Onoga pored Koga nema drugog boga, nema ni jednog čovjeka koji posjeduje deve, krave ili bravčad i ne daje na njih zekat, a da one neće doći na Sudnjem danu veće i deblje nego što su bile, pa će ga gaziti svojim papcima i bosti svojim rogovima, kada god prođe jedna, za njom dođe druga, i tako sve dok se ne završi sa presudom svijetu.” (Buharijin Sahih, O zekatu na goveda, 1360)
U TirmizijinomSunenu se navodi hadis kojeg prenosi Ibn Mes’udr.a. da je Muhammed a.s. rekao: “Na svakih trideset grla goveda daje se jednogodišnje june ili junica, a na svakih četrdeset grla daje se jedno dvogodišnje goveče.”
Autori sunena navode, a ovu predaju navodi Tirmizija u svom Sunenu, od Mu’aza (r.a.) da je rekao: „Vjerovjesnika.s. me je poslao i naredio mi da na trideset grla goveda uzmem na ime zekata jednogodišnje june ili junicu, a na svakih četrdeset grla jedno dvogodišnje goveče.“ Potrebno je spomenuti da je Vjerovjesnika.s. podsticao vlasnike stoke koja se hrani na pašnjacima da daju zekat. Ebu Se’idel-Hudrir.a. prenosi da je neki beduin pitao Allahovog Poslanika a.s. o Hidžri, na što mu je odgovorio: “Teško tebi, zaista je pitanje Hidžre veliko. Nego, imaš li ti deva na koje trebaš dati zekat? Beduin je odgovorio: „Da, imam.“ Poslanik a.s. je rekao: Radi, ako hoćeš, s onu stranu mora, Allah dž.š. neće umanjiti ništa od tvojih djela.” (Buharijin Sahih, O zekatu, 1452)
Hadis upućuje na činjenicu da je nagrada za ostanak ovog čovjeka u njegovom mjestu boravka, ako daje zekat na deve, kao nagrada za učinjenu hidžru i boravak u Medini.
Na zajedničku imovinu dvojice poslovnih partnera, ako dostigne nisab prije nego što se integriše, dužan je svaki od njih ponaosob platiti zekat. Ali, ako ta imovina prije integracije ne dostiže visinu nisaba, nije dužnost dati na nju zekat. (Reddul-muhtar, II/35)
